Menu
Ariš prirodno raste na planinskim područjima srednje Europe – u Alpama i Karpatima, obično na 1000-2500 m nadmorske visine. Staništa su mu sunčana mjesta gdje ima dovoljno vlage, duboka glinenasta tla.
Habitus: listopadno crnogorično stablo; iz porodice borovki (Pinaceae). Jedno je od rijetkih crnogoričnih stabala koje zimi gubi iglice. Stablo je visoko do 40 metara, deblo je vitko, može biti promjera do 160 cm.
Cvijet: Cvate od ožujka do svibnja istodobno s listanjem. Ženski i muški cvjetovi nalaze se na istoj grani. Muški cvjetovi su žućkasti, jajasti do kuglasti, dugi 5-10 mm, prekriveni ljuskama, ženski češeri su tamnocrveni, jajasti do kuglasti, uspravni, dugi 1-2,5 cm, pojedinačni, na kratkoj dršci, rastu uspravno stvarajući žućkastosmeđe, ovalne, uspravne češere.
List: tanke, svijetlozelene iglice, duge 1-4 cm, široke 0,6-1,6 mm, mekane, tupe ili kratkoušiljene, sakupljene po 20-40 u čuperke na kratkim ograncima, u jesen poprime zlatnožutu boju prije nego što otpadnu.
Duboko humusno tlo, vlažna i dobro drenirana mjesta; normalno, blago alkalno tlo; umjerena klima; sunčano stanište
Drvo ariša cijenjeno je u građevinarstvu. Otporno je i lako obrađivano drvo, lijepe crvenkastosmeđe boje. Trajno pod vodom te se koristi za gradnju čamaca i brodova, za palube i jarbole a pogodno je izradu ograda, za lameliranje i druge stvari.
Sadi se kao soliterno drvo ili u grupne nasade (groblja, gradski parkovi), a pogodan je i za korita, terase i odmorišta.
Sadi se kao soliterno drvo ili u grupne nasade (groblja, gradski parkovi), a pogodan je i za korita, terase i odmorišta.
Izvorne vrste razmnožavaju se sjemenom kojemu je potrebna stratifikacija, uzgojne vrste razmnožavaju se cijepljenjem.
L. decidua ‘Compacta’
L. decidua ‘Fastigiata’
L. decidua ‘Pendula’
Sklon je napadima gljivice Lachnellula willkommii što je poznato kao rak ariša. Na nju je otporan jedino japanski ariš (Larix kaempferi) i hibridi.
